Zadnji

ne znam u čemu je stvar
u školi jebu u mozak, dođem na ovaj blog i ono mi je fakat super, pogotovo što su mi 2 redovita čitatelja bila dva najveća pisca. samo, ja sam eto glupa i ne znam što sam napravila i onda me jedan od njih prestao čitati, ali dobo, nastavljam dalje.
onda eto upoznam nove ljude, opsjednutost internetom, odustajanja od bloga, stari ljudi me se opet sjete, opet pišem blog, svi znaju tko sam, nema više tajni.
ali što sada?
moja greška? žao mi je onda...


a sada nešto ''više'' od bloga...

nije mi jasno kako mi uporno nabijate da sam ja kriva. a potpuno smo jednaki. zar ne? ovo je za svakoga ponešto:

->i ja imam pravo na svoju PRIVATNOST!! i ponekad ne mogu govoriti, niti želim. ali ne mogu zbog toga biti kriva. valjda. barem ne više od vas. možda...ne znam.
sutra ćemo o tome u školi, može?

->lik ti si malo glup. mislim, ono nećeš me pošteno otjerat iz svog života, već mi nešto tamo vriješ, ovo ono, daj ej stvarno si jadan (ok, ja sam jadnija od tebe jer ti se svaki put javim i ti znaš da mi možeš ne znam koliko srat, ali ja ću ti se opet javit i tražit da mi oprostiš).

->evo, žao mi je što ne mogu nabaviti icq, ali nadam se da ću posjetiti tvoj grad za mjesec, dva, tri, ne znam... jedva čekam da joj ponovo dotaknem ona slatka uha av-av

->hehe, nadam se da se ovo ljeto vidimo... kada vlakom opet budem došla u tvoj grad :P ... i da ću vidjet još polovicu ljudi iz tvog grada i okolice

->ostali: hvala na čitanju, nadam se da me ne poznate u stvarnosti




vidimo se na nekom drugom svijetu


evo, brišem blog


a sada je na redu da zvijezde krvare i da se nebo sruši, da se bogovi i laži spale

bit ću glupo od mene ako se ponovo vratim
ali minerva91 je mrtva! glupa djevojčica koja se ne može suzdržati, nestrpljiva i neurotična... ono što je nekad bila na thisistheend.blog.hr

sada par dana ću na miru biti ono što sam bila nekad na S., da se smirim i sve...da se suzdržim...da se odviknem...da vam kažem kako ste jadni, jadniji od mene...da ste proklete maske, prepune sweet lies!


idem sad vegetirat, tako i tako ću sutra u školi poginuti, mogu raditi što hoću, sve će biti isto, iste ocjene, isto znanje, isti mozak



crknut ću za vas, uskoro
Minerva Plant-S.

21.01.2007. u 20:55 | 13 Komentara | Print | # | ^



Mrzim ovo vrijeme. Ovo raspoloženje. Ove ljude, vas!
Mrzim ovaj blog i mrzim sve što sam nekad voljela.
Mrzim što se trudim, dok ostale boli briga.
Znam da mrzite kada vidite da sam online.

Nedostaju mi moje životinje.
Nestale su.
Čak me i one mrze.
A vi mrzite te životinje. Gazite ih.

Pogledajte dolje i vidjet ćete kako gmižu te iste životinje koje ja volim, a vi ih mrzite!



21.01.2007. u 11:29 | 12 Komentara | Print | # | ^

Pozdrav

Imate još nekoliko dana, tako da vas molim da se požurite!

Samo da vam kažem kako sam dobila sestru, čak je starija od mene (prva starija seka i prva seka koja voli Morrisona). Volim ju i seka jako dobro piše priče. I slušamo istu glazbu.

Napisala sam sad jednu pjesmu, zvuči mi čak i dobro, ali malo je preglupa, tako da ju nitko od vas svih neće čitati, osim možda jednog mog virtualnog prijatelja kojeg sam prvog upoznala nekad davno ovo ljeto.

Zglobovi mi pucaju, a mišići mi se grče iz čista mira-strašno sam inertna ovih dana, samo ležim…i previše sam na netu. No, lagano se prebacujem s interneta na telefonsku slušalicu :P

Imam problema s jednim tekstom na engleskom. Koliko se sjećam, netko mi je obećao da ću u nekoliko dana dogurati do 5 iz engleskog (samo ne znam u kojem stoljeću, ali dobro, uglavnom, obećanje nije ispunjeno!!).

p.s. vidim da se nitko ne žali na prošli post i to je dobro :)



Žao mi je što ne mogu napisati ništa pametnije više na svoj blog


Sve vas pozdravljam…do tipketanja…
Minerva (ajde, znam da vas živcira taj moj pseudonim, ali izdržite još malo)

19.01.2007. u 09:58 | 14 Komentara | Print | # | ^

Pozdrav

Malo sam uredila blog, izbrisala jedan post, a ostale ''preuredila''.

Ispričavam se što vam ne komentiram toliko blogove, ali ih čitam...

Pozdrav

Minerva Plant-S.

18.01.2007. u 08:11 | 5 Komentara | Print | # | ^

TIME ''Za koji život treba da se rodim''

Za koji život treba da se rodim
Za koji sudnji dan treba da živim
I kojem bogu treba da se molim
I koju ženu treba da volim ja


Za čiju ljubav trebam da sam srećan
Za čiju ranu treba da sam bol
Na čijem odru treba da svijeća
Za koju ženu treba da sam gol


I nikada neću saznati to
Kud vodi me put života mog
Za čiju volju se rađa se živi i mre


Za čije nebo treba da sam duga
U čijoj tami treba da sam luč
Za koju pjesmu treba da sam tuga
U čijoj čaši treba da sam žuč ja


Za koju jesen treba da sam žetva
Za koju sliku treba da sam kist
Za čije usne treba da sam kletva
Za koje grane treba da sam list





Moramo umrijeti. Ali prije smrti moramo napraviti mnogo stvari. Ali kako? Forrest Gump nije znao puno toga i pitao se mnogo pitanja slična ovima gore…i kada je saznao KAKO, postao je najbolji!
Ali što je to tako loše u ljudima, da se boje dati običan savjet, ako ga znaju. Strah ih je izreći istinu, pokazati pravi put ako ga znaju…zašto? Samo maleni poticaj nekog trenera da pretvori dijete u igrača (s tim, srećom, ja nemam problema). Ali kako su svi tako škrti?


Hvala Mišku, puno, na njegovim savjetima, sada sam učinila veliku grešku i fale mi…nadam se da ćemo uskoro malo bolje kontaktirati.
I hvala mojoj cyber mami koja mi također pomaže kada barem time što me sasluša…i ponekim savjetom.




Držite mi fige, ako želite.



JA SE ISPRIČAVAM, AKO NISAM DOVOLJNO DOBRO NAGLASILA DA JE OVO GORE PJESMA OD BEOGRADSKE GRUPE TIME PJESMA, A NE MOJA…ISTO KAO ŠTO JE U JEDNOM PROŠLOM POSTU BILA PJESMA ''RUKE'' DARKA RUNDEKA, A NE MOJA. OVO IZMEĐU STIHOVA SU SAMO MOJI KOMENTARI. I DA, ZNAM DA JE PJESMA DOBRA….INAČE NE BI BILA NA MOM BLOGU!!

p.s.
Sorry, što ti nisam zahvalila na savjetima, ali često imam osjećaj kao da ponekad svojim savjetima ideš protiv mene, tj. na strani si nekih drugih ljudi…da….rekla sam ti ja to već, samo se ti ne sjećaš :P


15.01.2007. u 14:22 | 6 Komentara | Print | # | ^

Pet stvari koje niste znali o meni:



1. mrzim subotu navečer
2. počela sam pisati jedan roman (jutros sam dobila pohvale od moje cure, hvala ti na pristojnosti :)
3. obećala sam si da više nikad neću rezati kosu
4. nikad nisam stavila puder na lice (dva puta su uhvatile jedne žene i prisilnom mi ga stavile…ipak išla sam na stage, ali obično se švercam bez tih gluposti…i još nešto ne radim, a trebala bih jer je to jako ružno čak i za spomenuti)
5. ni kap alkohola nije prošlo kroz moje grlo, a sam miris mi se gadi, pogotovo kada netko od mojih najdražih po tome smrdi!


Eto, ja sam vam kao tanjurić bez tajni. Zapravo, imam poneku, ali ne možete baš svi znati sve o meni.

Štafetu bih rado predala svojim najvećim piscima, no Miško je štafetu prvi predao meni, a ostalo dvoje je previše zauzeto.
Štafetu predajem autorima ovih blogova: Finding Myself, Mala 309, Marcel, Prorokk, Dolly.

(ispričavam se što ne stignem staviti linkove ovim blogova, žuri mi se)

pozdrav i uživajte



09.01.2007. u 13:17 | 14 Komentara | Print | # | ^

Darko Rundek ''RUKE''

(ovaj post nije o rukama, iako je trebao biti)


Jutros
Si zaboravio sve
Što te držalo skupa
Ovaj dan što na prozor lupa
Nije tvoj
Nije tvoj




Ujutro budilica zvoni u 7. Ne budiš se, već ostaneš još koji sat spavati jer sinoć se ležalo otvorenih očiju, razmišljalo se o razgovorima i slušalo se u 5 ujutro tuđe bučne razgovore. Bez veze gubljenje vremena. Sjedneš za računalo, slušaš glazbu, pokušavaš pjevati. Obećaješ danima da ćeš početi raditi trbušnjake, vratiti tijelo u formu. Želiš čitati, ali ne možeš. Slike samo lete pred očima, a jedino korisno što napraviš taj dan su rezultati na treningu. ''Prođe ovaj dan, prođe ovaj dan, dan kao san.''


Oko tebe šute stvari
Tvoj krevet i stol te nijemo
Gledaju
Sa zidova vise trice
Te da te grubo sjećaju
U sjenama tih vremenama tih vremena
Slutiš prevaru
Izdaju u u u u
Izdaju u u u u



Tišina. Onaj neugodni osjećaj kada te svi napuste, kada je tiho. Osim, naravno, zvukova iz druge sobe ili drugog stana. Ali rijetko napuste baš svi, postoji jedna djevojčica koju ne vidim često koliko bih htjela. I možda jedan momak kojeg do besvijesti moram nagovarati da me se sjeti i obično uspijem.
Ostatak stihova ide drugima, koji ne zaslužuju moju pozornosti.


Pa pusti da ti sviram
Duša gine od tišine
I ne boj se buke
To što svira
To su ruke



Jednom sam svirala kod prijateljice i na putu doma, dok sam sama čekala prijevoz kraj jednog raspela, uzela sam gitaru i počela ''N.I.B.'' od Black Sabbath… :D a ono 20 m dalje iza zavoja je bila neka svadba i navili su cajketine.


Najljepše mi je slušati glas prijatelja, kada priča. Ne želim ga prekinuti (a ponekad niti ne znam što bih rekla), šutim.



06.01.2007. u 14:20 | 18 Komentara | Print | # | ^



NAJTEŽE SU BORBE SA SAMIM SOBOM!

03.01.2007. u 12:57 | 5 Komentara | Print | # | ^

On je kao saucerful of secrets. Malen, plitak tanjurić pun tajni. Samo što tajne otkad se nalaze u njemu više nisu tajne. Svatko ih vidi s gornje strane.
Svi čitaju simbole iz tog malenog komadića posuđa. Svaki pokret tog tanjurića postane predvidljiv, a čitatelj postaje superioran nad tim tanjurićem, lako ga iskoristi jer zna sve tajne i slabosti.
Krhki tanjurić koji je lako razbiti nakon što ga se iskoristi. Nakon što ga se zaprlja, nitko ga neće oprati, a sam sebe ne može oprati. I što je onda lakše od toga da se razbije?
Što vrijedi jedan tanjurić?


Baš je smiješan taj tanjurić koji misli da je prepun tajni.


01.01.2007. u 13:52 | 8 Komentara | Print | # | ^

Nešto lijepo

UVOD (koji nema veze s temom posta): nakon što sam se već mjesecima igrala piromanke, gorim nakon dugo vremena. Već tih mjeseci sam postala bolja u sportu i fizički izdržljivija, čak i neosjetljiva na hladnoću. Ipak sam u krivu: sada imam najgoru temperaturu (unca fibre).



Ovo ljeto mi se dogodilo nešto neugodno. Znam da postoje ljudi koji me mrze i to je ok. Ali kada saznaš da neki nevažni ljudi do kojih ti je nekad bilo eto stalo jednostavno ignoriraju i kada ti to kaže prijatelj, a ne ta sama osoba, e, to je teško. Pogotovo kada to sve čuju roditelji koji te nakon toga gnjave da kakav je to prijatelj koji takvo što može reći. I onda se zapitaš: kome vjerovati?

Bila sam, naravno, strašno zbunjena, osjećala sam se iskorišteno i glupo! I jedna blogerica koja je čitala ovaj blog i s kojom sam se dopisivala, ali sam eto JA zeznula naš odnos, pa mi se ta žena više ne javlja na mailove.
Uglavnom, poslala sam joj mail o tome što sam osjećala i tako to (bilo je to ljeto!, a to znači da sam ju nekoliko tjedana gnjavila svojim frustracijama zbog slabih ocjena i one druge strane svega toga) i odgovorila mi je isti dan.
Napisala mi je nešto lijepo. Ne želim povrijediti ljude koje volim i koji čitaju ovaj blog, ali upravo taj jedna rečenica bila mi je prekrasna.
A znate zašto?

Zato što mi je rekla… nešto. Sada od sebe. Nisam ju trebala nagovarati da mi to kaže.

Ponekad ljude koji su mi ''prijatelji'' moram nagovarati da nešto naprave-možda sam nezahvalna jer očekujem od njih da to naprave, jer znam da bih isto za njih napravila.
A najgore je kada prijatelj ne želi pitati!!!
Ono, želi nešto saznati, a ne pita. Dobro, možda ne želi ipak to saznati.

I ja sama isto ponekad ne tražim ljude nešto što želim da učine za mene, ali ponekad ne mogu izdržati…i shvatim da oni to neće napraviti za mene, osim ako mi ne kažem.
I onda padam nisko i tražim ljude da mi učine nešto lijepo.

KRAJ: znam da postoje ljudi koji me čitaju bolje nego neku dobru knjigu jer je svaki moj potez predvidljiv.
Najbolje mi je kada gledam filmove, pa tamo ljudi stalno čine lijepe stvari jedni drugima, možda mi je percepcija zbog te televizije kriva…i sama sam htjela postati dio toga svega. Prije godinu i pol se dogodilo nešto u vezi stvaranja filma, nešto krivo sam napravila i morala sam iz tog svijeta jednostavno izaći.
Ali nisam u potpunosti sve zaboravila, jer još uvijek očekujem…KAZALIŠTE u odvratnom životu. ne želim da mi netko nešto glumi, već da se ne srami mene, sebe ili nekog trećeg. Auditorij nije bitan, ali opet mnogi glume pred njim jer nisu dovoljno SIGURNI u sebe i svoje laži, žele biti bolje osobe u očima drugih i to čine na sramotni način da povrijede ljude kojima je stalo do njih.
Istina, i ja želim druge povrijediti, ali ne nasred ulice, pred obitelji ili pred ljudima na blogu. priznajem, pisala sam na thisistheend.blog.hr neke svoje frustracije i vrijeđala ljude koje volim (bila sam anonimna niti sam pisala imena ljudi na taj blog). Skoro pa svi ljudi koje volim sada znaju za taj blog i pročitali su postove. Ali ima ondje jedan veoma kratki post, koji sam proširila dugim komentarom ispod, ne znam jeste li to pročitali…ali htjela bih da to svi možda pročitate…jer ne želim vam sve to govoriti. Mrzim govoriti ljudima takve stvari (kao da ih oni već ne znaju).
I mrzim vam govoriti da želim da učinite nešto…lijepo. Jer to je vaš izbor. I mrzim to što će te pročitati ovaj post i (ne) osjećati neke osjećaje.

Ajde, bit će bolje.

A ja ću jednog dana naći možda prijatelja koji mi čitaju misli (ne kažem da su mi ovi loši, iako, možda mi ponekad fali društvo kojeg nemam, ali valjda će bit bolje).


p.s. pazite na biljke u ove hladne dane i ne gazite po travi niti ju pušite



29.12.2006. u 19:10 | 7 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?